Page:Parépou - Atipa, 1885.djvu/213

La bibliothèque libre.
Le texte de cette page a été corrigé et est conforme au fac-similé.

Atipa té fatigué, li pas té wlé maché beaucoup ; yé allé assis, la grand savanne, là-sous banc caré la.

— Mo wai, apré midi la, dit Atipa, oune zaffai qui vilain, la larie Béri, la lentèrement di oune pitit nègresse. Monpè té vini bonnhò, li pas té encò gain moune, pou poté. Yé prié li di anttendne ; yé baille li oune chaise. Souvent, zaffai conça ca rivé, côté moune riche, li pou ca gain train.

— Mé, la la, ça té côté nègue. Monpè pas wlé anttendne ; train lévé. Si pas té bon canmarade qui té la, mauvé palò té rivé ; frè di pitit nègresse la, qué so còlè, té wlé briga qué monpè la.

— Li pas té gain réson. D’abò ou allé çassé monpè, jouq la yé case ; a pas yé, qui vini trouvé ou, ou divaite passé pa yé volonté. Tant pis pou ou ; a conça mo ca wai.

— To pas trouvé vent la frai, à soai la ? vent loubògne la, ca soufflé, meinme, jodla. Gadé coument li ca tòdé feille palmisse yé la. Jou di difé, la grand larie la, si ça vent la té venté, toute Cayenne té flambé.

— A pou qui ça, doumandé Totie, to c’appelé li : vent loubògne ?

— To pas connaite ça non, di vent di nò la,